Iznervirana!!
Znam da već da dugo znate, i znam da sam o tom već pisala, više puta, ali ja sam sada jako iznervirana.
Problem: letak koji kruži Zagrebom.
Problem problema: uplatite maloj Aniki da se izlijeći od teške bolesti – disleksije.
WTF?! (a znate da ja nikada ne psujem!!)
Ukratko u letku piše da sirota 15-godišnja Anika boluje od teške bolesti zvane disleksija i da se zbog toga djeca ne žele družiti njome, a ona je vesela i voli plesati. Kako bi se izliječila potrebno je da 3 mjeseca bude u toplicama gdje će ju masirati, relaksirati i duboko će disati. Na njezinu žalost jedan dan tog tretmana košta 1000 (tisuću, ako ste mislili da sam se zabunila u nulama) hrvatskih novaca!! (Uskličnici tu nisu slučajno.)
Ponavljam: WTF?
Idemo još jednom: disleksija nije bolest, disleksija je poremećaj. Neki se time nose bolje, neki lošije. Znam i jedne i druge. Na sreću, spadam, ili se barem nadam da spadam, u one koji su se sa svojom disleksijom nosili jako dobro.
Istima da je da te disleksija „obilježi“ i da si drugačiji, iako bih ja (za sebe :) ) rekla da sam posebna. Uostalom dvoje mojih najdražih pisaca je „patilo“ od disleksije, a mislim da i najdraži slikar. Moram to još proguglat.
Sjećam se jednog jako zločestog maila poslije mojeg prvog posta o disleksiji, koji je imao dodatak koji je dokazivao da ja zapravo nisam normalna. Naravno, skinut sa interneta, od nekog stručnjaka.
Meni je bio mail zapravo smiješan, iako me je očito pogodio, jer je prošlo više od godine dana, a ja još to pamtim. A sa druge strane, ja baš sve pamtim (osim ako kao sad sve zaboravljam :) ). Htjela sam reći... da uvijek će biti onih koji su zlobni, ali na našu sreću uvijek će biti i ljudi koji su baš pravi prijatelji, a mi moramo odlučiti koje ćemo slušati.
A onda sam još nešto htjela reći, a vi ako ste to već čitali, ne morate :).
Disleksija zapravo je težak poremećaj. Moja mama, jer sam ja još bila premala, odlučila da ćemo se obje uhvatiti u koštac s time. I tako sam ja pisala, pisala, pisala, čitala, čitala, čitala. Da ja još griješim, ali puno manje nego jesam. Rezultat te mamine torture je da ja danas najradije svoje vrijeme provodim čitajući, ali i pišući (bez obzira zanima li to neko to što sam napisala ili ne). Dobro, sada u zadnje vrijeme pišem nešto rjeđe. Možda bih se češće morala iznervirati češće?
Ponekada sam mrzila sam to da me mama gnjavi, svađala sam se, durila i odbijala suradnju.
Mama je vikala i molima i uvijek pobijedila.
„O, Bože“ jednom sam rekla mojoj mami „Kako je tebi bilo teško.“
Znate što mi je mama odgovorila?
„Ne, tebi je bilo teško.“
Jer, mislila je ona, njezina je dužnost da meni bude bolje, da ja mogu sve ono što svi drugi mogu.
Ako je Anika prava djevojčica, onda njezinu mamu veslaju. Znam da će mama napraviti sve što je u njezinoj moći da njezino dijete bude sretno. Samo... puno je lakše dati svu lovu koju imaš i moliti za pomoć drugih, nego se baviti svojim djetetom. Vjerujte, meni, nikakve masaže neće pomoći da se disleksija umanji. Samoo vježba i puno, puno, puno ljubavi i čelična volja.
A ako je Anika (a ja mislim da je) skup prevaranata, onda su stvarno podli i pokvareni. Učinili su da ljude koji stvarno trebaju pomoć gledamo (barem ja gleda od sada) kao prevarante. Moje suosjećanje je ravno, trenutno, nuli. A to je poprilično teško postići.
Ne kužim, nekome je trebala lova za auto/stan/kockarske dugove, pa se sjetio
„E, idem štampat letak- Khm, što bi mogao staviti na njega? Znam, neko dijete bolesno od disleksije.“
Pa je skupio svoje prijatelje i odlučili se dobro zabaviti.
Čini li vam se da sam ljuta?
Ako vam se čini, jesam i to jako. I još gore, uvrijeđena sam i da sam samo malo zločestija, bacila bih kletvu
„Da barem vaše dijete 'oboljelo' od disleksije.“
Dođe li taj letak do vas, sjetite se mene i bacite ga u smeće.
PS. Ovaj je post pisan jako davno, ali kako sam ja bila u depresiji, tek ga sada objavljujem